Teme broja: vjeronauk - od nauka vjere do stava vjere vjeronauk i nacionalni identitet

Transcript

1 Split Broj 19 GODIŠNJAK KATEHETSKOG UREDA SPLITSKO-MAKARSKE NADBISKUPIJE Teme broja: vjeronauk - od nauka vjere do stava vjere vjeronauk i nacionalni identitet

2 S a d r ž a j : Uvodnik: Uredništvo: Relativizacija vrijednosti i čvrsta uporišta... 3 Nadbiskupova poruka: Marin Barišić: Ususret Godini vjere... 4 Stručno usavršavanje: Edvard Punda: Vjeronauk između prenošenja vjerskog nauka i izgradnje vjerničkog stava... 6 Mirjana Vuletić: Vjera osnovnoškolaca - iskustveni vid s. Natanaela Radinović: Vjera srednjoškolaca iskustveni vid Božo Skoko: Važnost nacionalnog identiteta u obrazovanju Gordan Črpić: Vjera i nacionalni identitet Ružica Maleš (prir.): Izbor i interpretacija vjeronaučnih sadržaja u službi očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta Statistika: Pohađanje vjeronauka u osnovnim školama 2012./ Pohađanje vjeronauka u srednjim školama 2012./ Pohađanje vjeronauka u centrima za osobe s teškoćama 2012./ Vjeroučitelji pripravnici 2012./ Stručni ispiti u Splitu 2011./ Raspored vjeroučitelja po školama 2012./ Kateheze: Marina Šimić: Savjest Božji glas u čovjeku s. Marinela Delonga: Božje nas zapovijedi oslobađaju Marina Šimić: Dekalog i ljudska prava Z. Krokar - R. Maleš - M. Vuletić: Ja sam Gospodin Bog tvoj: nemaj drugih bogova uz mene! Z. Krokar - R. Maleš - M. Vuletić: Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud! Z. Krokar - R. Maleš - M. Vuletić: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji! Marin Periš: Povrede ljudskog života Andrijana Bagarić: Eutanazija dostojanstvena smrt ili smrt dostojanstva? Učenici s teškoćama u razvoju: Slavenka Barada: Autizam i vjeronauk Događaji: Mirjana Vučica (prir.): Vjeronaučna olimpijada i natjecanje iz vjeronauka Dušan Vuletić: Susret maturanata Anica Kraljević: Stručni skup za odgojiteljice u vjeri u predškolskim ustanovama Mirjana Vučica: Izlet vjeroučitelja Silvana Burilović: Katehetska ljetna škola za vjeroučitelje osnovnih škola Razmišljanja: JeŽ: Deset egipatskih zala mit ili stvarnost? Udruga GROZD: Sporni sadržaji Kurikuluma zdravstvenog odgoja Nikola Milanović: Mišolovka Marina Šimić: Svjetla i sjene Sanja Sinovčić: Zavist Branka Mlinar: Cvjetovi vjere Branka Mlinar: Nebo dotičem Kronika Katehetskog ureda 2011./ Kalendar rada školska godina 2012./

3 UVODNIK Relativizacija vrijednosti i čvrsta uporišta 3 Poštovani/e vjeroučitelji/ce! Cijenjeni čitatelji! U rukama imate 19. broj godišnjaka Svjedok koji iz godine u godinu ostaje pisano svjedočanstvo svih važnijih aktivnosti Katehetskog ureda Splitskomakarske nadbiskupije i angažiranog djelovanja njegovih vjeroučitelja. Ovaj novi broj Svjedoka izlazi u vrijeme velikog nacionalnog ponosa te živo svjedočenog jedinstva i vjere hrvatskoga puka koje smo svi zajedno proživljavali uoči izricanja presude hrvatskim generalima u Hagu i nakon njihova oslobađanja kao jedinog pravednog i istinitog pravorijeka o njima osobno i hrvatskoj državi. Međutim, naš nacionalni ponos i jedinstvo, temeljne vrednote i kršćanska vjera nalazit će se uvijek pred novim izazovima. Živimo u pravom društvenom i kulturnom preobražaju koji zadire također u vjerski život U tako zamršenoj situaciji mnogi naši suvremenici nisu u stanju pravo raspoznati vječne vrijednosti niti su ih sposobni valjano uskladiti s novim (GS 4). Drugi vatikanski sabor, čiju 50. obljetnicu otvaranja slavimo Godinom vjere, proročki razmišlja o problematici koju danas itekako prepoznajemo unutar naše hrvatske zbilje. Kroz povijest čovječanstva događali su se mnogi višeslojni procesi koji su utjecali na daljnje tokove razvoja društva i oblikovanje vrijednosnih sustava. Od demokratskih promjena i u našem društvu svjedočimo pojavi nekih novih vrijednosti poput slobode govora i javnog istupanja, slobode odgoja i vjeroispovijesti te političke slobode. Otvaraju se novi prostori osobnog i javnog djelovanja osobito putem globalnih medija. Međutim, pomalo zabrinuti, ne možemo se ne upitati: kako se u tome snalaze sinovi svjetla? Pojave u suvremenom društvu papa Benedikt XVI vidi u dominaciji relativizma koji navodi ljude da nemaju čvrstih uporišta. Relativizam potiskuje i obezvrjeđuje temeljne vrijednosti, one vrijednosti koje nisu tek jedne od mnogih na novom demokratskom tržištu, nego su osnova, kamen temeljac bez kojega se sve ostalo urušava i nestaje u ponoru nesigurnosti i neodlučnosti. Zamršena situacija današnjeg društva ima zajednički nazivnik: čovjek postaje mjerilom stvari i vrednota, s horizonta se uklanjaju kršćanske vrednote i kršćansko shvaćanje čovjeka i njegova određenja. Zar ovomu u prilog ne govori i upitna procedura s uvođenjem zdravstvenog odgoja u hrvatske škole s još upitnijim sadržajima koji govore o ljudskoj spolnosti. Nasuprot ovakvom mentalitetu nivelacije vrijednosti zadaća je svakog kršćanina da se za istinske i neupitne vrijednosti opredjeljuje, zauzima i beskompromisno žrtvuje. Stoga je prijeko potrebno vratiti se korijenima, čvrstim uporištima vjere i pripadnosti vlastitom narodu koji ima svoju povijest, kulturu prožetu kršćanskim vrijednostima i koji samo u takvoj perspektivi može imati svoju budućnost. Riječ je o osobnom vjerničkom i nacionalnom identitetu koji se oblikuje utjelovljenjem vrednota, zahvaća samu srž bića, osobnog i nacionalnog, te se kao takav ne može ne očitovati prema vani. Prepoznatljiv je, nije bezličan, nije izgubljen u masi. U prvom redu je riječ o vjeri koja nije tek priznavanje i slavljenje otajstava kroz molitvene i obredne izričaje, nego o vjeri koja, nahranjena otajstvima, postaje vjera navještaja, konkretizirana vjera sposobna oblikovati i preoblikovati društvenu stvarnost ne prepuštajući taj zadatak drugima. Uostalom, to je vjeroučiteljeva ne samo kršćanska nego i profesionalna obveza, budući da odgoj i obrazovanje trebaju pomoći izgradnji osobnoga i kulturnoga identiteta kako naši učenici, postajući građanima svijeta ne bi izgubili svoje korijene, svoju kulturnu, društvenu, moralnu i duhovnu baštinu (NOK III,1). U skladu s ovim uvodnim mislima u ovom Svjedoku možete pročitati više vrijednih priloga koji su plod naših stručnih skupova o vjeronauku između učenja vjerskog nauka i izgradnje vjerničkog stava te ulozi vjeronauka u čuvanju i izgradnji nacionalnog identiteta. Ove obrađene teme s naših stručnih skupova bile su već na neki način anticipacija Godine vjere u kojoj se nalazimo. Zatim slijede ostali korisni sadržaji raspoređeni po već prepoznatljivim rubrikama, kao što su dokumentarno vrijedni statistički podaci o vjeronauku i vjeroučiteljima, gotovi ogledni vjeronaučni modeli, pregled važnijih događaja i kronika te osobna promišljanja vjeroučitelja o aktualnim temama. U ovom broju s osobitom radošću ističemo uvođenje zasebne rubrike posvećene vjeronaučnom radu s učenicima s teškoćama u razvoju. Želja nam je da i ovaj 19. broj našega godišnjaka bude mali doprinos u promociji školskoga vjeronauka u hrvatskom društvu i Crkvi te poticaj svima nama za još zauzetiji i prepoznatljiviji rad na kršćanskom odgoju i obrazovanju naše djece i mladih. Uredništvo

4 4 NADBISKUPOVA PORUKA Ususret Godini vjere Poruka prigodom početka nove školske i vjeronaučne godine Dragi roditelji, poštovani ravnatelji škola, učitelji, nastavnici i odgojitelji, braćo svećenici, poštovani vjeroučitelji, draga djeco i mladi! Svjesna svoje neraskidive povezanosti s čitavim svijetom, Crkva želi upoznati očekivanja, težnje i probleme ljudi našega vremena. Ona se veseli svakom istinskom uspjehu čovječanstva, ali ne skriva svoju zabrinutost pred različitim problemima koji pritišću suvremenog čovjeka. Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena postaju istovremeno radost i nada, žalost i tjeskoba same Crkve (usp. GS 1). Crkva se raduje svakom pomaku i napretku političkom, gospodarskom i znanstveno-tehničkom ukoliko doprinosi cjelovitom razvoju čovjeka. Istovremeno, ona ne može biti ravnodušna pred sve raširenijim osjećajem krize i gubitkom optimizma koji iz dana u dan pogađa sve veći broj ljudi. Vrijeme u kojem živimo ponekad se doima kao vrijeme nesigurnosti i izgubljenosti, vrijeme nutarnje praznine, gubljenja životnog smisla i straha pred budućnosti. U porastu je etička ravnodušnost, borba za osobne interese i povlastice, jačanje individualizma i slabljenje solidarnosti među ljudima. Crkva drži da je najdublji uzrok svih problema zaborav Boga koji je doveo do zaborava čovjeka (usp. Ecclesia in Europa, 9). No čovjek ne može živjeti bez nade i smisla. I uvijek se iznova pitamo: gdje pronaći nadu i smisao? U onome što je prolazno i površno, u raju zemaljskom što ga obećavaju politika, gospodarstvo i financije, znanost i tehnika? Ili u trošenju, konzumizmu i užicima? Ili u istočnjačkim filozofijama, u raznim bio-eko-ezo-yoga duhovnim proizvodima? Mogu li ove ponude zadovoljiti duboku čežnju za srećom koju svi u sebi nosimo? Ili je riječ o nemoćnim obećanjima? Upravo bi sve odgojne institucije od obitelji, dječjih vrtića, škola, župnih zajednica do masovnih medija trebale postavljati ova pitanja i pokušavati tražiti zajedničke odgovore u otkrivanju istinskog smisla i prepoznavanju općih vrednota na cjelovitu dobrobit čovjeka. Ljudski se genij još prije Krista, po velikom Platonu, vinuo do misli da je Bog mjera svih stvari. Ako zbacimo Boga i čovjeka proglasimo mjerilom svega, završit ćemo u slijepoj ulici, u relativizam koji tvrdi da nema nikakve objektivne istine. Crkva upravo želi svim svojim članovima i svim ljudima dobre volje dozvati u svijest svoje najdublje uvjerenje da je Bog temelj i smisao ljudskog života i cjelokupne stvarnosti, da od njega sve polazi i k njemu ide. Stoga proglašavajući Godinu vjere koja započinje 11. listopada ove godine na 50. obljetnicu

5 NADBISKUPOVA PORUKA 5 otvaranja Drugoga vatikanskog sabora Crkva nas, s papom Benediktom XVI na čelu, poziva da ponovno otkrijemo put vjere, da se uputimo prema vratima vjere koja vode u zajedništvo s Bogom. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje čitav život (Porta fidei, 1). Vjera prije svega nije čovjekov proizvod, nije rezultat njegova umijeća, nego je darovana stvarnost. Kad sv. Pavao kaže da se srcem vjeruje (Rim 10,10), onda ima na umu da je u činu naše vjere Bog na prvom mjestu, da je vjera njegov dar, da on otvara i preobražava čovjekovo srce. Sv. Augustin je, nakon što je iskusio ljepotu toga dara, uskliknuo: prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom. Takva vjera koja se srcem vjeruje istovremeno se ustima ispovijeda (Rim 10,10), tj. javno se svjedoči i po njoj se djeluje. Ona nije tek nešto subjektivno, neki puki osjećaj, već stvarnost koja zahvaća cijeloga čovjeka, njegov privatni i javni život, njegovo razmišljanje i djelovanje. Stoga je ona u sebi praktična jer svojom unutarnjom snagom preobražava cjelokupni ljudski život. Takva vjera nema ništa zajedničkoga s iracionalnim pogledom na svijet. Štoviše, ona se sva oslanja na Boga koji je Logos, a logos znači razum, um, smisao. Bog Logos je u sav svijet utisnuo svoj stvaralački um, svoju razumnost. Čovjek ispravno živi i djeluje ako je u skladu s Bogom Logosom. Godina vjere izvanredna je prilika i poticaj svakom kršćaninu i svakom tražitelju istine da se otvori Istini, da dopusti da ga Istina nađe. Za nas kršćane ta Istina je Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek. On otkriva istinu o Bogu, Bogu koji se dao u potragu za čovjekom, ali i istinu o čovjeku koji svoj konačni smisao i svoje ispunjenje može postići jedino u Bogu. U Godini vjere Crkva se želi snažnije zauzeti za odgoj, za novu evangelizaciju kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere (Porta fidei, 7). Posebnu ulogu u novoj evangelizaciji imate vi, dragi odgojitelji u vjeri roditelji, svećenici i vjeroučitelji koji djeci i mladima pomažete otkriti vrata vjere. Svoju zahtjevnu i uzvišenu zadaću moći ćete ispuniti ako sami otkrivate i živite avanturu vjere, vjere koja je najprije za vas otkriće i radost. Tako ćete biti u stanju pomoći djeci i mladima da i oni sami otkriju vjeru kao nešto iznimno zanimljivo i privlačno, vjeru koja nije samo stvar prošlosti i tradicije, već stvarnost koja duboko zahvaća u njihove živote i njihova pitanja. U tome će vam od nezaobilazne pomoći biti nauk Drugog vatikanskog sabora te Katekizam Katoličke Crkve. Dokumenti Drugog vatikanskog sabora ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj (Novo millennio ineuente, 57), nudeći nam se kao svojevrstan kompas za ispravnu orijentaciju, dok nam Katekizam Katoličke Crkve na sustavan način iznosi bogatstvo nauka kojeg je Crkva prihvatila i živjela tijekom svoje dvijetisućljetne povijesti. Svima vama želim uspješnu novu školsku i vjeronaučnu godinu, ustrajan i plodonosan rad u kojem ćete svakodnevno težiti za vjerom (2 Tim 2,22), kako bi vaš odnos s Kristom bio sve čvršći i osobniji, a prema djeci i mladima koje podučavate prepoznatljiv i angažiran. Samo je u njemu, kako je istaknuo papa Benedikt XVI. prigodom proglašenja Godine vjere, naša budućnost izvjesna i samo u njemu imamo jamstvo istinske i trajne ljubavi (Porta fidei, 15). Na sve vas zazivam obilje Božje blizine, snage i blagoslova, želeći vam puno kršćanske mudrosti i pedagoškog umijeća u vašim zahtjevnim učiteljskim, odgojnim i vjeronaučnim zadaćama. U Splitu, 3. rujna Mons. Marin Barišić splitsko-makarski nadbiskup

6 6 STRUČNO USAVRŠAVANJE U rubrici stručno usavršavanje redovito objavljujemo predavanja i ostale radove s naših nadbiskupijskih stručnih skupova. I prošle školske godine 2011./2012. organizirali smo dva stručna skupa za vjeroučitelje na nadbiskupijskoj razini. U ovom broju Svjedoka možete pročitati više vrijednih priloga. Prvi nadbiskupijski stručni skup održan je 19. studenoga godine u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, na okvirnu temu: Vjeronauk - od nauka vjere do stava vjere. Nakon uvodne molitve, pozdravnih govora i uvoda u rad stručnog skupa održana su dva predavanja i dva koreferata, uz uvijek zanimljivu tematsku raspravu. Ovdje možete pročitati tri priloga: Vjeronauk između prenošenja vjerskog nauka i izgradnje vjerničkog stava (Edvard Punda) Vjera osnovnoškolaca iskustveni vid (Mirjana Vuletić) Vjera srednjoškolaca iskustveni vid (s. Natanaela Radinović) Vjeronauk između prenošenja vjerskog nauka i izgradnje vjerničkog stava Učiniti svojim ono što Crkva naučava i živi Naslov i cilj izlaganja Sam naslov ovog izlaganja potrebno je na samom početku razjasniti. U temelju hrvatskih riječi vjeronauk i vjeroučitelj stoji riječ vjera. Iz toga slijedi da je vjeroučitelj onaj koji naučava o vjeri ili onaj koji prenosi nauk o vjeri. No što to uopće znači? Postavljam dva, po meni, temeljna pitanja: koji je to nauk koji vjeroučitelj prenosi i kako ga prenosi/po(d)učava? Sigurno je da, što se tiče vjeronauka u školi na koji se posebno referiramo, postoje školski planovi i programi koji se trebaju ostvariti i koji se razlikuju uglavnom samo s obzirom na razrede. Ovdje ne želim ulaziti u problematiku kvalitete vjeronaučnih programa i pojedinih udžbenika, niti raspravljati o mogućnosti ili nužnosti različitog vjeronaučnog sadržaja s obzirom srednje škole (gimnazije, strukovne škole ). Što se tiče načina vjeronaučne poduke, želim ga promatrati u kontekstu teme ovoga stručnoga skupa: je li i, ako jest, kako je vjeronauk sposoban prenijeti kršćanski nauk i izgraditi vjernički stav? Smatram da se ovo dvoje uvijek mora prožimati i ne smijemo upasti u zamku zadovoljiti se mišlju da je dovoljno izlagati određeni nauk. Ako, naime, biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac (Benedikt XVI, Deus Caritas est, 1), onda je jasno da istinski smisao prenošenja kršćanskoga nauka nije u tumačenju istina koje se mogu naučiti,

7 STRUČNO USAVRŠAVANJE 7 nego je upravo prenošenje vjere ili izgradnja vjerničkog stava. U tom kontekstu možemo i trebamo reći da je mjera u kojoj vjeronauk uspije izgraditi vjernički stav, mjera u kojoj je uistinu uspio prenijeti kršćanski nauk. Ovo je moja temeljna teza: vjeronauk je sposoban i pozvan izgrađivati vjernički stav to je u njegovoj naravi. Iz ovoga uvjerenja želim progovoriti o tome kako ja vidim ostvarenje toga poziva. Odgovor se krije u drugom dijelu naslova. Svi se, vjerujem, slažemo s riječima pape Pavla VI da svijet u prvom redu ima potrebu svjedoka. O ovome se posebno govori u kontekstu kateheze i sigurno je da svaki svećenik i svaki vjeroučitelj, na svoj način, pokušava biti svjedok, a tek onda učitelj. Svjedočenje nije neki dodatak vjeri, nego je njena bitna odrednica. Dakle, vjera koja nije svjedočena/svjedočka i nije vjera. Uz to, svjedočenje potvrđuje da nitko ne vjeruje sam za sebe niti sam od sebe. Prvi vjernik i prvi svjedok vjere je Crkva. Smatram, stoga, da je učiniti svojim ono što Crkva naučava i živi zahtjev koji se stavlja pred svakoga kršćanina, a posebno pred one koji su pozvani u ime Crkve tumačiti njene istine. Pođimo redom. Vjera Crkve i osobna vjera U Katekizmu Katoličke Crkve čitamo da je vjera bogoslovna krepost po kojoj vjerujemo u Boga i sve što je On rekao i objavio i što nam Sveta Crkva predlaže vjerovati, jer je On sama istina. (KKC 1814) Pravi čin vjere, dakle, pretpostavlja vjerovati ono što Crkva predlaže vjerovati. Nije mi nakana ovdje iznositi nekakav popis onoga što Crkva predlaže vjerovati, niti tumačiti teološke kvalifikacije i razinu traženog pristanka vjernika. 1 Ipak, prije svega, potrebno 1 O tome se može vidjeti Apostolsko pismo u obliku Motu Proprio, Ivana Pavla II, Ad tuendam fidem (18. svibnja 1998), u: AAS 98 (1998), je naglasiti i imati uvijek na umu da ono što u teologiji nazivamo čin vjere ne poznaje nekakvo selektivno usvajanje onoga što nam Crkva predlaže vjerovati, po principu ovo prihvaćam, ovo ne prihvaćam. Eklezijalnost nije tek jedna dimenzija čina vjere, nego određuje njegovu strukturu i kriterij je autentičnosti same vjere. Ovdje je važno istaknuti interakciju vjere Crkve i naše osobne vjere. Vjera je osobni čin, ali nije osamljeni čin, kako to lijepo izriče Katekizam Katoličke Crkve (usp. br. 166). Katekizam zatim nastavlja: Prije svega Crkva je ta koja vjeruje i tako upravlja, hrani i podržava moju vjeru. Crkva je prije svega ta koja, svugdje priznaje Gospodina, a s njom i u njoj bivamo i mi privučeni i privedeni da ispovjedimo to isto: Vjerujem, Vjerujemo. (KKC 168) Mi uvijek vjerujemo u Crkvi i sa Crkvom. Nauk je Crkve - koji vjeronauk želi prenijeti - prije svega duboko ukorijenjen u vjeru Crkve i Crkva nam predaje isključivo ono što ona vjeruje. I ne samo to, nego Crkva nam ono što naučava predaje vjerujući. Iz ovoga slijedi da učiniti svojim ono što Crkva naučava i živi, znači biti dionik vjere Crkve. Na taj je način usvajanje nauka Crkve usko vezano uz naš osobni čin vjere, odnosno, potpuno usvajanje nauka Crkve događa se samo u vjeri. Mislim da svi mi danas egzistencijalno proživljavamo ono u što prilično upada i teologija

8 8 STRUČNO USAVRŠAVANJE vjere: odvojenost sadržaja vjere (fides quae) i čina vjere (fides qua). Postoji, naime, duboka povezanost između čina kojim se vjeruje i sadržajâ uz koje dajemo svoj pristanak, piše papa Benedikt XVI u Apostolskom pismu Porta fidei (br. 10). Zbog toga, otkriti sadržaje vjere koju se ispovijeda, slavi, živi i moli te razmišljati o samom činu vjere, zadaća je koju svaki vjernik mora osobno ispuniti (Porta fidei, 9). Prava vjera, dakle, otkriva ne samo ono (u) što vjerujemo, nego i ono što se događa u subjektu koji vjeruje. Vjeroučitelj je, na svoj način, pozvan ne samo protumačiti sadržaj vjere, nego također i čin vjere, upućujući upravo na ovo o čemu govori Papa: o intimnoj vezi sadržaja i čina vjere. Konkretno, vjeroučitelj je pozvan ukazati i pokazati da se pravo shvaćanje sadržaja vjere događa unutar čina vjere. Još više, vjeroučitelj je ako želi prenijeti sadržaj vjere pozvan vjerovati. Za to mu je potrebna Crkva kao ona koja vjeruje i uči što vjerovati. Ako pogledamo na povijest nastanka Creda, dakle onoga čime Crkva svoju vjeru izražava i predaje (usp. KKC 186), shvatit ćemo da je nastajao unutar konteksta življene vjere, koje je bio tumač, ali i čuvar. Mi znamo da je Tradicija Crkve, već od prvih stoljeća malo po malo oformljavala osnovni oblik našeg vjerovanja, tako da smo u 4. stoljeću dobili ono što nazivamo Nicejsko-Carigradsko Vjerovanje koje predstavlja sadržaj naše vjere. Zanimljivo je da su prve formule Creda nastale u kontekstu prakse krštavanja, kada bi se katekumene polazeći od Isusovih riječi pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28, 19) pitalo: Vjeruješ li u Boga Oca, sveopćeg vladara? Vjeruješ li u Krista Isusa, Božjega Sina? Vjeruješ li u Duha Svetoga? Uz ovaj trostruki odgovor vezalo se i odricanje od đavla, njegove službe i njegovih djela. To znači da vjera ima svoje mjesto u činu obraćenja u kojem se čovjek više ne klanja stvorenju (nekim silama), nego Stvoritelju. Zato prihvaćanje Creda nipošto ne znači njegovo suhoparno recitiranje ili teorijsko usvajanje određenih istina, nego je lijepo to piše Ratzinger u svom klasiku Uvod u kršćanstvo pokret čitave ljudske egzistencije. 2 Sada je jasno da Credo ne nudi samo odgovor (u) što vjerujemo, nego je upućen na onoga koji vjeruje. U tom kontekstu, Ratzinger tvrdi da u IV. i V. stoljeću, drame koje su nastajale oko pitanja poput tko jest, i tko je bio Krist nisu bile potaknute metafizičkim spekulacijama, nego egzistencijalnim pitanjima: Što imam od toga ako postanem kršćanin? Što se time zbiva? Kakvu preobrazbu to donosi? 3 Iz ovoga vidimo da je smisao Creda, sadržaja vjere, koji smo poslani prihvaćati, ispovijedati i prenositi, usko vezan uz najdublja pitanja ljudske egzistencije, a Crkva koja vjeruje i vjeru prenosi je izraz Božje ljubavi prema čovjeku. Problematični pristupi vjeri danas i šanse današnje nevjere Ako igdje onda u vjeronauku na našim župama i školama (ali i u teologiji 4 ) vjeru držimo kao pretpostavku. Govorimo o odgoju u vjeri, odgoju za vjeru, odgoju vjere Iako je takav govor s jedne strane opravdan, smatram da se unutar njega može skriti kako teološka, tako i 2 O ovome u: J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, str Usp. J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, str Čini mi se da i današnja teologija u svojim diskursima previše polazi od pretpostavke vjere (makar, s obzirom na teološke discipline tako jednim dijelom i treba biti), dok nedostaje izravnijih pristupa fenomenologiji, mogućnosti i vjerodostojnosti vjere kao takve.

9 STRUČNO USAVRŠAVANJE 9 metodološka opasnost. Naime, vjera je po definiciji krepost/čin kojim čovjek svega sebe slobodno Bogu predaje (KKC 1814; usp. DV 5). Svega sebe. Slobodno. Bogu predaje. Drugim riječima, vjera je događaj u kojem se čovjek sjedinjuje s Bogom, živi božanski život (usp. Gal 2, 20). Vjera je, dakle, vrhunac ljudske egzistencije, ostvarenje konačnog poziva: zajedništvo s Bogom. Vidimo da je vjera više zahtjev, ideal, težnja, nego evidentna pretpostavka života. U tome je teološka pogreška vjeru držati pretpostavkom. Metodološka pogreška po mojemu mišljenju usko je vezana uz teološku i često upravo iz nje proizlazi. Naime, iz mišljenja da je vjera pretpostavka, često proizlazi da vjerske istine i katolički moral tumačimo kao nešto što bi samo po sebi unaprijed trebalo biti razumljivo i prihvaćeno. Zbog toga nam se događa da te istine i taj moral postaju zatvoreni u sebe, i više se čine kao nemoguća misija ili čak prijetnja, nego spasonosne istine. Ako prihvaćanje Creda vjere Crkve znači da prihvatimo simbol svoje vjere koja daje život (KKC 197), onda je jasno da vjerske istine treba tumačiti kao spasonosne. U tom kontekstu vjero-nauk, dakle, nauk o vjeri, trebao bi tumačiti vjeru kao spasonosnu, a to, pak, nije moguće ako ne uspijeva pronaći živi odnos vjere i čovjeka. To znači da tumačiti istine vjere ne znači samo, ni u prvom redu, objasniti njihovu razumsku opravdanost. Znači najprije obrazložiti razlog nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3,15), tj. pokazati/uvjeriti da je vjera sposobna dati odgovor na najdublja životna pitanja. Zato, evo konkretnog prijedloga: unutar sadržaja koji smo dužni obraditi, pokušajmo pronaći one elemente koji mogu pomoći mladima da se suoče sa sobom, svojim grijesima, svojim promašajima, neuspjesima itd. Bez prihvaćanja vlastite povijesti, apsurdno je govoriti o mogućnosti prave vjere, jer vjera zahtijeva biti u istini. Ovdje nam mogu od velike pomoći biti svetopisamski tekstovi i životi svetaca. Vratimo se pitanju onoga što sam rekao da se vjeru danas drži normalnom pretpostavkom. O tome govori i papa Benedikt XVI u svom Apostolskom pismu Porta fidei, kojim naviješta Godinu vjere (od 11. listopada do 24. studenoga 2013.): Nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene, kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi podrazumijeva u zajedničkom života. No, zapravo, ta pretpostavka ne samo da se više ne može uzimati zdravo za gotovo već je, štoviše, često zanijekana (Porta fidei, 2). Siguran sam da se s ovim svi susrećemo i da nam ovo stvara određene probleme. Mišljenja sam, ipak, da i u ovome trebamo gledati šansu. Pođimo od Koncila. Iako nema nijednog dokumenta u kojem tema vjere ne bi bila implicitno prisutna, treba imati na umu da se Drugi vatikanski koncil niti u jednom dokumentu ne

10 10 STRUČNO USAVRŠAVANJE bavi izričito/isključivo pitanjem vjere. 5 Prema nekim teolozima (npr. Gallagher), najljepši tekstovi o vjeri nalaze se tamo gdje se govori o ateizmu. Zašto je tome tako? Ili bolje: što iz ovoga mi možemo zaključiti? Ako ateizam kako kaže Koncil toliko uzvisuje čovjeka da vjera u Boga gotovo gubi svoju snagu (GS 19), onda je jasno da ateizam želi iako na pogrešan način pronaći čovjeka. Ono čega pri tome nije svjestan jest da je udaljavanje od Boga negacija čovjeka. Ali nama svakako može razjasniti situaciju današnjeg čovjeka i pokazati u kojem smjeru treba usmjeriti naš kršćanski navještaj. Upravo zato Koncil, kada govori o ateizmu (npr. ako čitamo dijelove iz Pastoralne konstitucije Gaudium et spes), istodobno govori o vjeri kao odgovoru. Ona je najmanje neki apstraktan pojam ili objekt znanstvenog istraživanja. Ona prožima čitavu egzistenciju i ima snagu mijenjati čovjeka i društvo. Zato naš govor o vjeri uvijek treba biti i govor o čovjeku. To znači da smo pozvani pronaći duboko jedinstvo između čina i sadržaja vjere. Jasno je da se teologija nikada ne smije svesti na antropologiju. U tom se kontekstu naša 5 Za razliku npr. od Prvog vatikanskoga koncila koji se pitanjem vjere uglavnom u kontekstu racionalizma bavi u Dogmatskoj konstitucijui Dei Filius. O Katoličkoj vjeri. DH zadaća - znati pronaći duboko jedinstvo između čina i sadržaja vjere - ne reducira na antropologiju nego traži teološko i kristološko utemeljenje vjere. Ovo konkretno znači da vjeru prvotno treba razumjeti kao dar Božji, kao živu i dinamičnu stvarnost po kojoj čovjek ima pristup božanskom. Vjera pokreće stvorenje prema Stvoritelju, sposobna je dati odgovore na najdublja pitanja egzistencije i smisla. Ako vjera nije shvaćena i predstavljena kao ona koja je sposobna dati odgovor na pitanja o smislu života, onda ono što ona naviješta postaje apstraktno. U ovome se krije velika opasnost za današnji vjeronauk. Naravno, i velika odgovornost. U mjeri u kojoj vjeru navijestimo/predstavimo kao odgovor na ključna/zadnja životna pitanja, ovisi hoćemo li oduševiti za vjeru i, u konačnici, ovisi hoće li Isus Krist biti prepoznat kao jedini Spasitelj ili tek kao jedna u nizu ponuda. Ako se i unutar vjeronauka susrećemo s negiranjem vjere, s onima koji idu na vjeronauk ali odbijaju njegov sadržaj, to nam može biti izvrsna prilika da ih dovedemo do vjere. Naime, pogreška bi bila okrivljivati mlade ili ih samo prekoravati. Potrebno je pronaći uzroke njihova ateizma i pokazati im da Crkva ima odgovor na njihova pitanja. Oduševiti za iskustvo primljene milosti U već spomenutom Apostolskom pismu Porta fidei papa Benedikt XVI piše: Vjera, naime, raste kada se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kada se prenosi kao iskustvo milosti i radosti (Porta fidei, 7). Mislim da se u ovoj izvrsnoj Papinoj sintezi nudi odgovor na pitanje kako je moguće današnjeg učenika oduševiti za vjeru? Smatram da je potrebno što više naglašavati da je vjera besplatni dar i da se ona ne može

11 STRUČNO USAVRŠAVANJE 11 živjeti drukčije nego kao iskustvo primljene ljubavi. Nekada nam se može činiti da, ustrajati na tome da je vjera dar, znači ne pomaknuti se s točke s koje smo krenuli. Ipak, nije tako. Radi se o temeljnoj svijesti koja je ne samo istina i preduvjet svakog čina vjere, nego koja već jest vjera. Štoviše, ta svijest je presudna i u najvećim - recimo to tako - stadijima vjere. Jasno je da, kada kažem svijest, ne mislim pri tom samo, niti u prvom redu, na psihološku kategoriju svijesti, nego na posvemašnje egzistencijalno stanje (i intelekta i volje) slobodne otvorenosti prema i odluke za vjeru, za dar koji Bog čini. U svojim obraćanjima kleru Rimske biskupije, papa Benedikt upravo u otvorenosti daru vidi i prvu gestu molitve u kojoj se otvaram onome što ne mogu postići sam po sebi, po svojim silama. Molitva kao najautentičniji čin vjere zapravo jest i najveći pokazatelj što je vjera u sebi: potreba drugoga/drugoga, odbacivanje svake samodostatnosti i dati da naš razum, naši osjećaji i naša volja budu prožeti darom koji Bog čini. 6 Mislim da odavde svaki dan iznova trebamo razvijati stav vjere, svaki se dan osobno otvarati daru, svaki dan ići iznova u dinamizam vjere i svaki dan iznova tražiti vjeru. U tom kontekstu lijepe su riječi sv. Grgura Nisenskoga, koje donosi Katekizam Katoličke Crkve: Tko se penje, neprestano ide od početka k početku; nikada ne prestaje počimati. Tko se uspinje, nikad ne prestaje željeti što već poznaje (KKC 2015). Vjeroučitelj, dakle, ne bi trebao biti onaj koji će se postavljati iznad, kao onaj koji vjeru već ima, nego životom pokazati da je i sam potreban Boga i da je tragatelj za vjerom koji živi iskustvo: Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri! (Mk 9, 24). po čemu je sličan drugim predmetima. To se tiče bilo sadržaja bilo metode. Što se tiče vjeronauka, jasno je da je sam sadržaj već određen i više-manje možemo ga pronaći u vjeronaučnim programima i udžbenicima. U pogledu same metode jasno je da je ona kod vjeronauka kao i kod drugih predmeta usmjerena što boljem (prikladnijem, jasnijem ) ostvarenju ciljeva koji su postavljeni. U tom kontekstu vjeronauk treba ispunjavati zakone i uvjete školstva, ali i zahtjeve Katoličke Crkve (to vjeroučitelji vrlo dobro znaju). Čini se da se vjeronauk razlikuje od drugih predmeta više s obzirom na sadržaj, nego na metodu, iako je jasno da i sama metoda odvijanja vjeronauka ima određenih posebnosti koje nije uvijek lako ni primijetiti ni ostvariti. Nije mi cilj, niti je moja kompetencija govoriti o ovome s metodičko-didaktičke, niti s pedagoške točke gledišta. Želim se na ovo osvrnuti s metafizičke, ili, točnije, s teološke točke gledišta. Svaki predmet u školi po svojoj naravi traži, predstavlja i tumači određenu istinu. Sigurno je da će razina usvajanja istine ovisiti i o kompetenciji onoga tko je predstavlja/tumači, ali i o Isus Krist kao konačni cilj vjeronauka Svaki predmet u školi istodobno ima svoje posebnosti u odnosu na druge predmete i ono 6 Tekst, kojim sam za ovo bio inspiriran, može se vidjeti na:

12 12 afinitetu/raspoloživosti i mogućnostima samih učenika. Mi stoga ne trebamo poći od pitanja kako možemo razvijati u učenicima afinitet prema vjeronauku. Mi najprije moramo znati zašto je vjeronauk u školi potreban današnjem društvu i mladima. Mislim da vjeronauk danas uistinu treba otkriti svoju izvornu veličinu. Posebnost vjeronauka je u tome što je njegov objekt Istina pisana velikim slovom. Vjeronauk je, stoga, pozvan ne samo razumski protumačiti istinu, nego tražiti načine koji će pridonijeti osobnom susretu s Istinom, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac (Deus Caritas est, 2). Vratimo se na početak! Sada se opet vraćam na ekleziologiju vjere. Vidjeli smo da je svaki naš čin vjere događaj kojim egzistencijalno prihvaćamo/živimo vjeru Crkve. Možemo reći da je vjera čin kojim prisvajam odnos Crkve prema Bogu, ali ne kao nešto što od tog trenutka postaje isključivo moje. Upravo suprotno, vjera Crkve postaje moja u onoj mjeri u kojoj ja pripadam Crkvi. U tom kontekstu smatram da će vjeroučitelj moći govoriti o vjeri onoliko koliko sam živi Crkvu. Zato je pozvan iz dana u dan osobno otkriti bogatstvo i ljepotu Crkve, jer kako to lijepo reče papa Benedikt XVI samo iznutra, iz iskustva vjere i crkvenog življenja vidimo Crkvu onakvu kakva uistinu jest: puna milosti, prekrasna od ljepote, urešena mnogim darovima Duha. Zbog ovoga smo mi, koji živimo život milosti u zajedništvu Crkve, pozvani privući u ovo otajstvo svjetla, svakog čovjeka. 7 Vjera koju Crkva naučava i živi nije neki statični depositum kojeg je usvojila i drži. Ako vjera raste i učvršćuje se samo vjerujući, kako kaže papa Benedikt, onda je jasno da i vjera Crkve koja vjeruje, raste. Neizostavno mjesto Crkve kao one koja vjeruje je liturgija, na poseban način Euharistija kao izvor, središte i vrhunac čitavog njenog života (usp. SC 10). Stoga nije moguće da živimo vjeru Crkve, da je učinimo svojom, ako sami ne primamo život iz Euharistije, ako ne razvijamo intimni odnos s Kristom u slavlju Crkve i u osobnoj molitvi. Sigurno je da ovo što sam izložio ne može ponuditi sve odgovore na pitanja kako vjeronauk može pomoći izgradnji vjerničkog stava. U svakom slučaju, nadam se da je makar malo doprinijelo spoznaji da bez osobne vjere ne možemo ni druge dovesti do vjere. Vjerujem, također, i da smo svjesni da smo iz dana u dan pozvani otkrivati Crkvu onakva kakva ona jest: Majka koja se svim onim što naučava i živi brine za čovjeka, za njegovo spasenje. Spasenje dolazi samo od Boga, dakle, Crkva nije začetnica našega spasenja, nego je kako to lijepo kaže Katekizam Katoličke Crkve (br. 169) Majka našeg novog rođenja. Crkva nam je prvi svjedok da Bog nikada ne napušta grešnika, nego ga traži očinskom ljubavi. 8 Dao Bog da to iskusimo i svjedočimo svima kojima smo poslani! Dr. sc. Edvard Punda Preporučena literatura: Katekizam Katoličke Crkve, HBK, Zagreb Benedikt XVI, Porta fidei Vrata vjere. Apostolsko pismo u obliku motuproprija kojim se proglašava Godina vjere, KS, Zagreb J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo. Predavanja o apostolskom vjerovanju, KS, Zagreb Prijevod s talijanskog je moj, a govor se može naći na: 8 Gospodin je vjeran i on svoju predanost više ne opoziva, već neprekidno posvećuje svoju Crkvu, u kojoj njegova svetost biva prisutnom među ljudima. (J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, str. 343.)

13 STRUČNO USAVRŠAVANJE 13 Vjera osnovnoškolaca Iskustveni vid Djeca imaju ono na čemu im mnogi odrasli mogu pozavidjeti, a to je žeđ za Bogom. Ona su sposobna doživjeti Boga i Njegovu veličinu. Sam Isus je rekao: Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko (Mt 19,14). U dokumentu Na svetost pozvani hrvatski biskupi tvrde da najveći dio poteškoća koje prati vjerski odgoj djece i mladih ima svoje uzroke u nedostatnom sudjelovanju obitelji. Roditelji često kao da dižu ruke od odgojnih zahvata, kao da djeci prepuštaju da sama odlučuju. Naprotiv, oni su dužni ne nametati nego predlagati, upozoravati, poticati, a najprije primjerom pokazati kako je vjera vrlo važna u životu. Bez obitelji gotovo da nema odgoja u vjeri. Često od roditelja možemo čuti komentare poput ovih: Moja su djeca krštena i pričešćena, a sve ostalo je njihov izbor. Stariji se krizmao, mlađi nije htio. Mlađi ide redovito nedjeljom u crkvu, stariji više ne. Oba idu na vjeronauk jer smatramo da je to stvar etike i opće kulture kad idu svi neka idu i moja djeca. Sve je njihov izbor i njihovo pravo... Učenici prvog razreda Prvog školskog sata prvaši imaju inicijalni test. Rezultati su poražavajući: u razredu od 25 učenika njih 4 do 5 zna se prekrižiti i izmoliti osnovne molitve. Ovi se rezultati, doduše, razlikuju od škole do škole, ovisno je li u gradskoj ili prigradskoj ili manjoj seoskoj sredini, ali su jasan pokazatelj vjerskog odgoja u našim obiteljima. Vjeroučitelj je za prvašiće Katica za sve (oblači, zakopčava, briše, oštri, veže vezice...). Učenici ove dobi nisu samostalni, sve im treba bezbroj puta ponoviti, i to polako i jasno (pitanjima oni ne provociraju već im zaista nije jasno). Teško im je zadržati pažnju pa je potrebno svakih 10 do 15 minuta mijenjati aktivnosti (čitanje, pjevanje, tumačenje, pisanje, crtanje, pričanje, igranje, molitva uz pokrete...). Lako ih je oduševiti, sve prihvaćaju i upijaju kao male spužvice. Vole slušati biblijske i druge priče, na poseban način ako su prepričane s elementima dramatizacije. Pri tom znaju čak i zaplakati. Rado crtaju, mole, pjevaju pjesmice, a posebno s pokretima. Vole gledati prezentacije i crtane filmove. Na kraju prezentacije ili crtanog filma znaju zapljeskati. Traže pohvalu jer su nesigurni i dobro je svako dijete češće pohvaliti, a nacrtani znak leptirića, srce, cvjetić... ih razveseli. Previše pitanja u analizi teksta ili priče ih umara. Lijepo je naučiti ih kršćanski pozdrav Hvaljen Isus i Marija. Brižni su, pa ih zanima: Je li se Bog umorio dok je stvarao svijet? Radoznali su, pa postavljaju pitanja: Gdje je Bog bio prije nego je stvorio svijet? Zašto se Bog nije oženio? Je li Bog muško ili žensko? Imaju li anđeli krila? Sramežljivi su, pa kad govorimo o Adamu i Evi koji su bili bez odjeće, zacrvene se, otvore širom oči, pogledaju se i slegnu ramenima. Što ne vole? Ne vole sve ono što dugo traje, ono što im nije jasno, ne vole kad moraju puno prepisivati s ploče, ne vole kad vjeroučitelj viče jer ih to plaši. Zadaci u kojima se od njih traži uglavnom bojanje su im dosadni, a s druge strane umanjuju njihovu kreativnost.

14 14 STRUČNO USAVRŠAVANJE Trećaši su usmjereni na Prvu pričest koju s nestrpljenjem iščekuju. Revno izvršavaju svoje dužnosti. Znaju često postavljati pitanja vezana uz grijeh, odnosno što dobro dijete Božje treba napraviti u određenoj situaciji. Znaju jedan drugoga poučavati i poticati na činjenje dobra. Uzrast je zahvalan za poučavanje, uz malo truda postižu se odlični rezultati. Obožavaju vjerić i vjeroučiteljicu. Njihove bilježnice su često prava mala remek-djela. Učenici četvrtog razreda Iz mog dosadašnjeg iskustva ne preporučam davanje domaćih uradaka (na poseban način u prvom polugodištu). Djeca ove dobi su nesamostalna i nesigurna u sebe i svoje sposobnosti pa od jednog nama naizgled bezazlenog uratka roditelji znaju napraviti pravi problem i alarmirati okolinu u potrazi za onim tko će znati odgovore na postavljena pitanja ili dobre crtače koji će znati lijepo nacrtati zadano. Učenici drugog razreda Jako su slični prvašima, ali ipak za stepenicu napredniji. Oduševljeni su biblijskim pričama: Noa i njegova korablja, Abraham i zvjezdano nebo, Josip Egipatski im ostaje u trajnoj uspomeni. Potaknuti ovim biblijskim likovima žele čitati i ostale sadržaje iz Biblije. Javlja im se ljubav prema Svetom pismu i želja da ga imaju. Rado donose svoje primjerke od kuće i s ponosom ih pokazuju i prepričavaju pročitano. Ovaj poticaj za čitanjem Svetog pisma dobar vjeroučitelj će znati vrednovati i istaknuti. Učenici trećeg razreda Vole dragog Boga i njegova Sina Isusa, a nebesku Majku obožavaju. Rado pišu molitve i sastave na sve teme. Brzo i lijepo smisle rimu u svojim pjesmama. Prepričavaju lijepo i detaljno, pri čemu im je svaka riječ važna. Vole disciplinu (umiruju jedni druge). Zajednički odlazak na sv. misu gdje su neki ministrirali, neki čitali, a svi molili i pjevali rado i u osmom razredu spominju kao poseban sat vjeronauka. Izvrsni su u pantomimi i još bolji u scenskom izražavanju. Rado rade u skupinama. U svim karitativnim akcijama sakupe najviše novca - imaju jako osjetljive duše. Učenici petog i šestog razreda Ovo je najzahvalniji uzrast za svakog vjeroučitelja. Pojedini razredi bi mogli imati sat i bez vjeroučitelja. Ozbiljni su, vrijedni, samostalni, još ih ne pucaju hormoni. Sve, baš sve što im se zada vole jer naprosto vole vjeronauk i vjeronaučne sadržaje ovog razreda. Spremni su i za pojedinačni rad, rad u paru ili grupni rad. Vole ukrašavati svoj uradak. Vole biblijske događaje, obožavaju slušati poučne priče i primjere iz života. Poštuju autoritet i ispričaju se za neposluh. Ozbiljnije shvaćaju vjeronaučne sadržaje. Impresioniraju ih biblijski likovi poput Abrahama, Izaka i Jakova, Davida, Mojsija, Petra i Pavla... Uspješno se uživljavaju u likove i prepričavaju u prvom i svim drugim licima. Obožavaju doslovno sve: strip, umne mape, intervjue, pisanje dnevnika, dovršavanje priče, preoblikovanje teksta, otuđenje, psiho-testove; križaljke i osmosmjerke koje sami izrađuju. Vole i ispitivanje, jedva čekaju kontrolne i vesele se svakoj dobroj ocjeni. To je uzrast u kojem punim srcem mo-

15 STRUČNO USAVRŠAVANJE 15 žemo pjevati svi zajedno: Bog je stavio malo sjeme u moju dušu... Sve što posijemo donese roda. U ova dva razreda zaista je teško naći nešto što im se ne da raditi ili im se ne sviđa. Učenici sedmog i osmog razreda Vjeroučitelj ovog uzrasta mora biti 5 u 1: otac i majka - očekuju da ih bezuvjetno volimo; prijatelj - onaj koji ih uvijek razumije i prihvača; autoritet - onaj koji ih zna staviti pod kontrolu; psiholog - onaj koji prepoznaje njihovo raspoloženje i s njima rado priča. Vole čitati i slušati priče, iako su veliki. Vole crtati olovkom, raditi grafite, pisati glagoljicu. Strip im je drag, posebno karikature. Rado izrađuju umne mape. Osmosmjerke i križaljke im osvježe dan. Super su im točkalice i psiho-testovi. Rado obrađuju novo gradivo uz prezentacije. Vole rad na projektu. Vole pisati intervjue i sve oblike scenskog izražavanja. Vole raspravljati u nedogled. Vjeroučitelj mora jako paziti da ne upada u zamke nekih rasprava s učenicima. Vole izvanučioničku nastavu. Vole sve sadržaje vezane uz njihov svakodnevni život, posebno sadržaje prvih nastavnih tema vezanih uz njihov rast i sazrijevanje. Kritični su prema svemu. Rado postavljaju pitanja: Što je okultizam? U što vjeruje Tom Cruise? Što Madonni znači crvena vrpca oko ruke? Kako je Bog stvorio svijet u šest dana kad u biologiji učimo drugačije? Kako se već više puta ponavljaju isti vjeronaučni sadržaji, moramo paziti da ih u ovom vjeronaučnom uzrastu obradimo drugačije i njima zanimljivije. Manje su im drage teme o prorocima i povijesne teme, posebno one od 17. do 19. stoljeća. Teme o izboru zvanja i zanimanja su im vremenski malo kasno. Ne vole prepisivati s ploče. Jako ih zainteresiraju i smire teme o smrti, vječnom životu, grijehu, Dekalogu, Isusovoj patnji i uskrsnuću. Vole razgovarati, često znaju reći da samo s vjeroučiteljem mogu iskreno i ozbiljno razgovarati. Ovo je uzrast koji od vjeroučitelja naprosto zahtijeva posebnu pripremu za rad. Hoće da rad bude raznolik, zanimljiv, zabavan i aktualan. Vole komentirati primjere iz svakodnevnog života, iz novina, serija i filmova. Ukoliko vjeroučitelj ne uloži puno truda, vještine, strpljenja, muke, molitve i ljubavi, usudila bih se reći cijeloga sebe, sati vjeronauka bi mogli biti vrlo mučni. Dodatan problem rada u ovim razredima je taj što se nastava vjeronauka uglavnom odvija peti i šesti školski sat. Kako postati dobar vjeroučitelj? Ne škrtari na pohvalama! Pohvale su najsnažnija motivacija učenicima da čine što je ispravno. Čini se da uvijek nađemo vremena za to da im kažemo u čemu su pogriješili. No, koliko često ih pohvalimo i kažemo što su ispravno učinili? Uključi se u njihov život! Drago im je kada se uključiš u ono što njih zanima ili zabrinjava. Kroz sudjelovanje u njihovim životima možeš uspostaviti odnos prijateljstva prema učenicima koji će ti omogućiti da lakše komuniciraš s njima i da ih učiš životnim vrijednostima i vještinama koje trebaju usvojiti. Budi im primjer i budi uporan! Ako želiš zasaditi dobro sjeme u srce svojih vjeroučenika, pokaži im primjerom. Neka tvoj život bude živo svjedočanstvo vjere. Djeca su gotovo neprevarljiva. Više uče iz naših postupaka nego iz našeg govora i tumačenja. Pripremi se za sat! Svaki sat u koji uložiš dovoljno truda i vremena bit će dobar i vjeroučenicima i vjeroučitelju. Isplati se svaka potraga za nečim dobrim, novim, lijepim i

16 16 STRUČNO USAVRŠAVANJE Kad sam prvi put čula molitvu, dotakla sam svijet prepun ljubavi. Bože, ja te jako volim i još jače te molim pošalji mi anđela sa štitom, oklopom i mačem da me čuva od svakoga zla. Kao što čovjek pod vodom čezne za zrakom, kao što bogataš čezne za još novca, kao što siromah čezne za hranom, tako ja čeznem za Bogom. Ako se svega bojimo, mi nemamo dovoljno vjere. Ako imamo vjere, srce nam svijetli. Vjera je poput velike zlatne zvijezde koja želi obasjati sve ljude na zemlji. zanimljivim. Učenici znaju prepoznati i vrjednovati naš uloženi trud. Teologija ili samo osnovna škola? Ne ulazi u veliku dubinu, širinu i teološka naučavanja, već riječima primjerenim uzrastu priopći ono bitno i razumljivo. Uči od Isusa! Kad se od njega tražila riječ, sagnuo se i stao pisati po podu. Lovio je ribu i usput poučavao. Sjedio je na gori i izrekao riječi za sva vremena i za sve ljude. Sjeo je pod stablo da se odmori i dao misliti svima nama. Bio je autentičan, poslušan, dosljedan... Molite i moli! Za odrasle je molitva često borba. Za djecu je još uvijek užitak. Djeca mole u svojoj spontanosti. Oni s lakoćom uče molitvene formule. Njihove duše su skroz blizu Bogu, a po krštenju su postale hramovi Duha Svetoga. Po molitvi se širi njihovo povjerenje u Boga. Molitva je put po kojem u dječje duše najlakše ulaze sadržaji vjere. Moli i ti s njima, moli kao oni, moli i za sebe i za njih! Crtice iz vjeroučeničkih bilježnica (razredna nastava): Neki ljudi vole Boga u duši i u srcu, a neki to iskazuju preko svog ponašanja. Vjera u Boga se ne može opisati. Crtice iz vjeroučeničkih bilježnica (predmetna nastava): Sviđa mi se vjerić jer je vjerićka normalna, nema neke svoje fiks ideje, sve nas razumije i uvijek nam dade savjet. Vjeroučiteljica je normalna, smirena, ljubazna i nikad u ovih sedam godina koliko nas uči nije bila živčana. Ostali učitelji nisu takvi. Vjeronauk je jedini predmet na kojem se moja duša može odmoriti. Vjeronauk je zabavniji način učenja od svih ostalih predmeta. Na vjeronauku mi je najdraže što se uvijek pomolimo i što tu molitvu nekomu posvetimo. Vjeronauk nas ne uči definicijama nego kako biti bliži sebi, ljudima oko sebe i Bogu. Mislim da je dobro za sve nas da idemo na vjeronauk i slušamo o Bogu. On će nam prosvijetliti razum i ojačati volju pa ćemo biti još bolji. Umjesto zaključka: Nastoj slijediti Boga koji sigurno u tebe ima veliko povjerenje! Dovoljno je sjetiti se da je baš tebe izabrao kao svog suradnika u ovom velikom djelu koje vršiš. Mirjana Vuletić

17 STRUČNO USAVRŠAVANJE Vjera srednjoškolaca Iskustveni vid 17 Promišljanje o vjeri srednjoškolaca temeljim na osobnim doživljajima koji proizlaze iz višegodišnjeg iskustva rada u školi, kao i na svjedočanstvima vjeroučenika gimnazijalaca s kojima sam razgovarala o temi stručnoga skupa Vjeronauk od nauka vjere do stava vjere te od njih zatražila pisano izražavanje. Oni su znali da ću se poslužiti njihovim stavovima na izlaganju te su ih pristali dati u anonimnoj anketi. Neki su se od njih prepoznali i naknadno pristali da im se objavi ime. Analizirajući razmišljanja učenika dobila sam uvid kako oni procjenjuju osobnu vjeru i vjeru svojih vršnjaka. Svjedoče da im vjera tijekom srednjoškolskog obrazovanja prolazi određene etape: nekritična je i naivna (djetinja); ulazi u proces mijenjanja i kritičkog propitivanja; prolazi put kušnje od tradicionalnog vjerovanja bez dostatne osobne uključenosti, preko indiferentizma do praktičnog ateizma ili vjerskog stand by-a; upada u zamke privatiziranja tako da srednjoškolci žele živjeti neki svoj odnos s Bogom, ali bez duboke povezanosti sa zajednicom vjernika. Ono čega su više ili manje svjesni jest činjenica da vjerski život srednjoškolaca nije izolirana zbilja i da ga je potrebno promatrati u kontekstu osobnoga dozrijevanja, obiteljskoga i društvenoga života. Različiti konteksti vjere srednjoškolaca Vrednovanje vjere srednjoškolaca ne smije se izuzeti iz konteksta njihova cjelokupnog mladenačkoga života koji je pun turbulencija. Nutarnja previranja i promjene odražavaju se na svim područjima pa tako i na religioznost. Upravo je u srednjoškolskoj dobi najizraženije lutanje u vjeri, odmaci i otuđenja, ali i vraćanje k vjeri. Dakako, ima i onih kojima otuđenje postane navika, stil života. Na vjeru mladih ljudi utječe i suvremeno društvo u koje urastaju i koje oblikuje njihov mentalitet. U pluralizmu različitih stilova života mladima se nude različite i nerijetko oprečne vrednote. Srednjoškolci su svjesni da im okruženje u kojemu žive pomaže u stvaranju i njegovanju loših navika. Osjećaju da žive u svijetu koji nije zainteresiran za vjeru te da im je utoliko teže biti dobrim ljudima i istinskim vjernicima. S druge pak strane kao da im se ne da živjeti pod teretom vjere. Priznaju da je vjera obveza, a oni se rado oslobađaju svih obveza. U opasnosti su da postanu robovi konzumizma i hedonizma jer im se, u ime zaštite i promocije osobnih prava, servira da je sve slobodno. Ali - sa svetim Pavlom možemo reći - sve ne koristi. Sve je dopušteno! Ali - sve ne saziđuje (1 Kor 10,23). Ni religiozni kontekst ne ide na ruku mladima. Daje podvojenu sliku. Naime, u društvu s vrlo visokim postotkom deklariranih katolika jasno se uočava raskorak između teorije i prakse. Naši mladi uočavaju nedjelotvornost vjere, kako u svojoj obitelji tako i u hrvatskom društvu. Vjera se više živi u privatnosti, a manje u svojoj bitno zajedničarskoj dimenziji. Možda upravo zbog toga i srednjoškolci, negdje na raskrižju svojih religioznih opredjeljenja, makar kratkoročno izabiru slijediti takav put: