Skripta iz Osnova elektrotehnike. Energija u ESP za bilo koji dielektrik homogene strukture se izračunava preko relacije: 1. e V

Transcript

1 9 Energija u ESP za bilo koji dielektrik homogene strukture se izračunava preko relacije: W = D E dv ELEKTRIČNI KRUGOVI STALNIH JEDNOSMJERNIH STRUJA (8) e V Električni krug je skupina tijela koja predstavlja zatvoren put za električnu struju. U elektrotehnici se tretiraju tri vrste struja:. kondukcione električne struje ili struje provodnosti. struje dielektričkog pomjeraja 3. konvekcionalne struje Konvekcionalne struje su struje koje nastaju kretanjem električnih naboja uzrokovanih mehaničkim silama, odnosno to su struje koje se uspostavljaju prenošenjem električnih naboja putem elemenarnih naelektrisanih čestica ili tijela. Ove struje se uspostavljaju u vakumu ili gasovima. U vakumu gustina konvekcione struje definiše se relacijom: J KONV = ρ v Idealni dielektrik je dielektrik koji u svojoj strukturi nema slobodnih električnih naboja koji bi mogli izazvati električne struje. Međutim, kada se ne posmatra idealni dielektrik, onda kroz elementarnu vektorsku površinu d s = n ds, tada očigledno protiče električna struja koja se naziva strujom o dielektričnog pomjeraja. Vektor gustine struje dielektričnog pomjeraja J pom može se dovesti u vezu sa vektorom dielektričnog pomjeraja D: d D J pom = dt Za kvantitativno opisivanje električne struje, uobićajno se koristi termin intenzitet električne struje. Jačina električne struje koja protiče kroz neku konačnu površinu s, može se izraziti preko vektora gustine električne struje: i = s Jedinica za intenzitet električne struje je Amper. [ ] [ C] A = [] s Električna struja koja se po svom intenzitetu i smjeru ne mijenja tokom vremena naziva se stalnom jednosmjernom strujom. Intenzitet električne struje i gustina električne struje su makroskopske veličine, kojim se kvantitativno izražavaju odnosi uspostavljeni u kolu. Tokom posmatranja provodnog tijela proizvoljnog oblika, kroz koje je uspostavljen tok stalne jednosmjerne struje, može se uočiti da postoje zavorene linije, koje se nazivaju strujnim linijama, dok dio prostora ograničen strujnim linijama, unutar kojeg je ista jačina električne struje nosi naziv strujna tuba. Neka je sa N* označena zapreminska gustina pokretljivih električnih naboja, a sa e njihov pojedinačni električni naboj, a sa v s makroskopska srednja brzina njihovog pomjeranja dobija se da je vektor gustine električne struje J: Jd s ( N v ) e J = * s U odsustvu stranog električnog polja, pomjeranje električnih naboja je haotično i dominantno određeno temperaturom materijala. Kada se struktura provodnika izloži djelovanju stranog električnog polja, haotičnom termičkom kretanju električnih naboja, dolazi do uređenog pomjeranja električnih naboja, uzrokovano djelovanjem tog polja.

2 0 Makroskopski gledano registuju se pomjeranja električnih naboja u pravcu djelovanja stranog električnog polja, konstantnom srednjom brzinom: v s = η E, gdje je η koeficijent proporcionalnosti koji se naziva pokretljivost elektrona i on zavisi od vrste provodnika i temperature. Relacija koja direktno iskazuje povezanost vektora jačine elektrostatskog polja E i vektora gustine električne struje je: J = ( N v e) = σ E * s p, gdje je σ p skalar, kojim se izražavaju pojedinačne električne osobine tih materijala i on nosi naziv specifična električna provodnost materijala. Jedinica za σ je (Ωm) -. Analogno tome jedinica za p specifičnu električnu otpornost je (Ωm). Ohmov zakon: Razlika potencijala na krajevima provodnika pri konstantnom otporu proporcionalna je struji koja protiče kroz provodnik. U = V V = R I Struja di može se eksplicitno izraziti u ovisnosti od električnog otpora strujne tube i električnog napona U koji vlada između njenih krajeva pomoću relacije: U di = R st Kod tankih linijskih provodnika, homogene strukture, sa specifičnom otpornošću ρ R, čija je dužina l, a poprečnipresjek s, električna otpornost provodnika se određuje pomoću izraza: l R = ρ R s Specifična električna otpornost metalnih provodnika mijenja se u osvisnosti od ambijentalne temperature: ρ = ρ ( + α ( θ θ)) gdje je ρ specifične električni otpor metala provodnika pri temperaturi θ, a sa simbolom ρ označen je specifični otpoer metalnog provodnika pri temperaturi θ. θ ima obicno temperaturu od 0 C, a relacija služi za određivanje specifičnog otpora na nekoj drugoj temperaturi. Temperaturni koeficijent α pri značajnim promjenama temperature također se mijenja. Glavne karakteristike elemenata električnih krugova opisuju se nizom električnih veličina, kao što su: električna snaga, koju oni mogu odavati ili preuzimati na sebe, električni napon, koji mogu elementi održavati između svojih krajeva. Električni kondenzatori u osnovi blokiraju tok stalne jednosmjerne struje, te se oni u električnim krugovima ponašaju kao otvoren prekidač. Joule-ov zakon Poznato je da se električni provodnici zagrijavaju tokom prolaska električne struje kroz njih. Tu pojavu je prvi analitički uspješno opisao Joule. Svaki od električnih otpornika, pri svom priključku na naponski izvor, pretvara toplotu u električnu snagu. Po Joule-ovom zakonu važi relacija:

3 [ W ( vat) ] P = R I = U I = E J dv = V Ako se uvede pojam zapreminske gustine snage, odnosno specifične snage p, dobiva se Joule-ov zakon dp W u diferencijalnom obliku, koji glasi: p = = E J = ρ R J = σ P E = 3 dv m. Jednačina kontinuiteta električne struje: dq J d s = dt KIRHOFOVI ZAKONI (9.) Prvi Kirhofov zakon: S Algebarska suma svih električnih struja, koje dolaze ili odlaze u čvorište električnog kruga jednaka nuli, odnosno: n k = I k Čvorište električnog kruga je mjesto u njegovoj električnoj šemi, na kojem se sastaje tri ili više grana razmatranog električnog kruga. Elektromotorna sila Termin električni krug podrazumijeva elektrrčni krug koji se sastoji od jednog izvora električne energije i jednog potrošača električne energije. Izvor električne energije može biti naponski ili strujni; u tehničkoj praksi se koristi termin generator električne energije. U električnim krugovima stalnih jednosmjernih struja i napona, potrošač je po pravilu predstavljen aktivnim otporom R. Εi = E dl + E dl = r I + R I BnA AmB U prethodnoj relaciji E i je unutrašnja elektromotorna sila izvora. Prvi integral je pad električnog napona, odnosno gubitak električnog napona koji se dešava unutar generatora električne energije, zbog protivljenja generatora da se uspostavi električna struja I. Drugi integral pretstavlja pad napona, ili gupitak električnog napona, pri savladavanju protivljenja priključenog potrošaća aktivne otpornosti R, prilikom uspostavljanja stalne struje I. Drugi Kirhofov zakon: U proizvoljnoj zatvorenoj konturi složenog linearnog električnog kruga, algebarska suma padova napona, uzrokovanih prolaskom struja I jk, kroz aktivne električne otpore R jk, uravnotežena je algebarskom sumom EMS E jk, koje djeluju unutar te razmatrane konture. Ova tvrdnja se formalno analitički izražava relacijom: I jk R jk = E jk Termin, algebarska suma padova napona, odnosno algebarska suma EMS, u drugom Kirhofovom zakonu ima za cilj da upozori svoje korisnike da predznak ispred pojedinih sabiraka u prethodnoj relaciji može biti kako pozitivan tako i negativan. = 0

4 METOD KONTURNIH STRUJA (0) Porastom broja grana električnog kruga, raste i broj jednačina, koje su neophodna osnova za izračunavanje nepoznatih vrijednosti električnih struja u granama analiziranog električnog kruga. Maxwell je nastojao da pronađe efikasniji put za rješavanje takvih slučajeva. To je uradio preradom KZ-a, pri čemu se taj zakon primjenjuje samo na konture kojima se može pripisati atribut nezavisna. Da bi neka kontura bila nezavisna, ona mora biti struktuirana tako da posjeduje bar jednu granu koja pripada samo toj konturi. Algebarske jednačine, koje se postavljaju za svaku od utvrđenih kontura, zasnivaju se na KZ-u: I jk Rmk = Emk Algebarski zbir EMS unutar konture m, može se formalno pretstaviti sa ΣE mk, pri čemu se EMS koje djeluju u smjeru konture m uzimaju u zbiru ΣE mk sa predznakom plus, dok se ostalim EMS-ma unutar te konture, u predmetnom zbiru, pridružuje predznak minus. Zakon o očuvanju električne snage (energije) U svakom linearnom električnom krugu stalnih jednosmjernih struja i napona, prema Zakonu o održanju energije, ukupna električna snaga, koju odaju naponski i strujni izvori električne energije pristuni unutar tog električnog kruga, jednaka je električnoj snazi koju apsorbuju-preuzimaju, potrošaći električne energije istog tog električnog kruga, odnosno relacija: n i= R I i i = n i= E I i i + n ( I Si ) U relaciji članovi na lijevoj strani su uvijek pozitivni, dok članovi sa desne strane mogu biti i pozitivni i negativni. Granični uslovi dodira dvije homogene provodne sredine Da bi se odredilo ponašanje karakteristicnih velicina strujnog polja, vektora jacine elektricnog polja E i vektora gustine elektricne struje J, na granici dodira dvije homogene provodne sredine, sa specificnim elektricnim provodnostima σ P i σ P, mora važiti kako Ohmov zakon ( J P E) = σ tako i prvi Kirchhoffov zakon div J = 0. Primjeni li se IKZ u diferencijalnom obliku, na granicu dodira dvije homogene provodne sredine, sa specifičnim električnim provodnostima σ P i σ P, tada ima smisla pisati da je: i= jk U J d s = J n s J n s, J n = J n S kj iz čega zaključujemo da da su normalne komponente vektora gustine električne struje jednake. S obzirom na pretpostavljenu homogenost provodnih sredina i važenje Ohmovog zakona, omogučava da se napiše da je: σ P E n = σ P En Prethodna relacija kao i relacija E dl = 0 omogućava da se uspostavi odnos između uglova θ i θ l koje zaklapaju vektori E i J, sa normalama na površ u čijim tačkama se susreću provodne sredine:

5 3 tgθ t = ; tgθ = J J n J J t n tgθ tgθ σ = σ P P Analogija specifične električne provodnosti sredine i dielektričnosti sredine Relacije sa stanovišta spec. elek. provodnosti Relacije sa stanovišta dielektričnosti sredine (ε) sredine (σ P ) E dl =0 E dl = 0 l l J J = σ E D = ε E P div J = 0 div D = 0 = σ E = σ gradv D = ε E = ε gradv P P J n = J n D n = Dn J σ t P = J σ U t P D = ε t D t R = ε σ P Ed s s C = U s ε Ed s MAGNETNE POJAVE U STACIONARNOM STRUJNOM POLJU () Magnetno polje stacionarnih struja Danski fizičar Oersted je svojim eksperimentom, kojim je ispitivao uticaj prolaska galvanske struje kroz žicu na magnetnu iglu u blizini žice, dokazao da promjena smjera struje dovodi do promjene orijentacije magnetne igle. (Zemlja se ponaša kao ogroman magnet čiji se južni magnetni pol nalazi negdje na geografskom sjeveru, a sjeverni negdje na geografskom jugu. Tačnija mjerenja pokazuju da se pravac magnetne igle ne podudara u potpunosti s pravcem sjever-jug. Prema tome. kompas nam daje samo približnu orjentaciju na Zemlji.) Za grafičko predočavanje karakteristika magnetnog polja, danas se koristi vektor magnetne indukcije B, čije vektorske linije iskazuju neke osnovne osobine tog prostora. Linije vektora B su neprekidne usmjerene linije, zatvorene same u sebe, čija gustoća naglašava intenzitet vektora magnetne indukcije. Sila u magnetnom polju na elementarni električni naboj q koji se kreće Stalna jednosmjerna električna struja ima uticaj i na prostor, u okolini provodnika kroz koji protiče. Ona stvara magnetno polje oko provodnika sa tom strujom. Ukoliko se u tom prostoru pojavi neko električno opterećenje q, koje se pri tom kreće srednjom brzinom v, tada će na to električno opterećenje djelovati sila F q = qe + qv B (Lorentzov izraz za silu).

6 4 Prva komponenta ove sile je neovisna o brzini kojom se kreće naboj, ukoliko su svi drugi naboji koji generišu električno polje nepomični. Druga komponenta u rezultantnoj sili ovisi o brzini pomjeranja električnog naboja, ali i o karakteristikama magnetnog polja izraženim preko vektora B. Sila u magnetnom polju na provodnik kroz koji protiče stalna jednosmjerna struja d F = J d s dl B = I dl B Laplaceov izraz za određivanje magnetne sile na provodnik sa stalnom jednosmjernom strujom, kada se on nalazi unutar područja djelovanja magnetnog polja indukcije B : F = ( I dl B) N Jedinica mjere za intenzitet magnetne indukcije je tesla: T =. Am Smjer magnetnog polja određujemo pravilom desne ruke: Obuhvatimo li desnom rukom provodnik kroz koji protiče struja, tako da palac pokazuje smjer struje, onda će savijeni prsti pokazivati smjer linija magnetnog polja (magn. indukcije). Smjer sile na provodnik određuje se pravilom lijeve ruke: Lijevu ruku ispružimo tako da linije magnetnog polja ulaze u dlan, prsti pokazuju smjer struje, a ispruženi palac smjer magnetne sile. Amper je pokazao da se ukupna sila F kojom strujna kontura C, sa stalnom jednosmjernom električnom strujom I, djeluje na strujnu konturu C, sa stalnom jednosmjernom električnom strujom I i obje se nalaze u vazduhu, može odrediti iz relacije: µ 0 Idl R F = I dl, ( F = F, d F d F ). 4π C C R Moment magnetnog dipola. Mehanički moment na strujnu konturu Moment magnetnog dipola m : m = I S = I n 0 S, gdje je I stalna jednosmjerna struja, uspostavljena u strujnoj konturi, koja ograničava površ S, za koju je jedinični vektor pozitivne normale, označen sa n 0. Elementarni moment sile d M : d M = r d F. Rezultantni moment M svih elementarnih sila, koje djeluju na strujnu konturu je M = I r ( d r B) = m B. Dejstvo elektromagnetnih sila se svodi na čisti spreg sila, koji ima tendenciju da zaokrene konturu i to tako da se vektor magnetnog momenta strujne konture m, poklopi po pravcu i smjeru djelovanja sa vektorom magnetne indukcije B, stranog homogenog magnetnog polja. Hallov efekat Edwin Herbert Hall je, tokom izvođenja eksperimenta, uočio jednu do tada neregistriranu pojavu, koja proizilazi iz sadejstva stacionarne električne struje, usmjeravane kroz tanku metalnu traku i stranog stacionarnog magnetnog polja, unutar kojeg se takva traka nalazi (Hallov efekat).

7 5 Eksperiment: Laboratorijska struktura se sastoji od: idealnog naponskog izvora sa naponom izmežu stezaljki V 0, stranog magnetnog polja, okarakterisanog vektorom magnetne indukcije B 0, metalne pločice od odgovarajućeg materijala (monovalentni materijal), u obliku kvadra, sa dimenzijama L,d,w, idealnog voltmetra V H. Nakon zatvaranja strujnog kruga u razmatranom električnom krugu se uspostavlja stalna jednosmjerna struja intenziteta: I 0 = σ E0 w d. Na slobodne elektrone supstance djeluje elektromagnetna sila ( e v B), potiskujući ih ka donjoj stranici metalnog kvadra površine ( w L). Na donjoj osnovici kvadra se nagomilava negativan električni naboj q e, dok na gornjoj stranici površine nastaje povećana koncentracija pozitivnog električnog naboja q p. Između ta dva sloja naelektrisanja, tada djeluje elektrostatička sila Fy = q p E y, ( Fy = qe E y ). Razdvajanje električnih naboja prestaje onog momenta, kad se uspostavi relacija: e ( v B) e E y = 0 E = vb. Električni napon između gornje i donje stranice: VH = k H d J x B, gdje je k H = Hallova konstanta. * en Hallov efekat je osnova za niz vrlo korisnih aplikacija, kao što je teslametar, a često se uz pomoć Hallovog efekta određuju i pojedine relevantne karakteristike poluprovodnika. Kretanje električnog naboja u magnetnom polju. Kada naelektrisana čestica uleti u homogeno magnetno polje okomito u odnosu na silnice homogenog magnetnog polja, kreće se po kružnici, čiji je poluprečnik proporcionalan količini kretanja čestice m v, a obrnuto proporcionalan magnetnoj indukciji B i naelektrisanju q.. Ako naelektrisana čestica uleti u homogeno magnetno polje po pravcu koji je paralelan silnicama magnetnog polja, kreće se jednoliko po pravcu, tj. magnetno polje uopće ne utiče na kretanje čestice. 3. Ako čestica ulijeće u homogeno magnetno polje pod nekim uglom θ, kreće se po putanji koja ima oblik spirale. Osa spiralne putanje ide duž silnica magnetnog polja, a njen poluprečnik je mvq sinθ r =. qb Jednačine dinamičkog kretanja električnog naboja q, iz kojih se analitički može rekonstruisati putanja njegovog kretanja: y

8 6 dv d r d r mq = qe ( v B) + qe E i mq = qe ( B) + qe E. dt dt dt Ubrzavanje kretanja elementarnih električnih naboja vrši se u posebnih spravama kao što su ciklotroni i betatroni. MAGNETNO POLJE PROIZVEDENO STRUJOM () Biot-Savart-Laplaceov zakon Francuski fizičari Biot i Savart su na osnovu rezultata eksperimentalnih istraživanja zaključili da je u slučaju veoma dugih žičanih provodnika postavljenih u vazduhu, intenzitet uspostavljenog magnetnog polja obrnuto proporcionalan, spram udaljenosti, računate od tačaka u kojim se polje mjeri, do provodnika sa stacionarnom strujom, koji upravo generiše to magnetno polje. Istovremeno su zaključili i da je u fiksiranoj tački prostora, intenzitet magnetnog polja direktno proporcionalan intenzitetu stacionarne električne struje, pod uslovom da provodnik sa tom strujom prostorno miruje. Nastojeći poopštiti rješenje problema određivanja magnetne indukcije, za slučajeve provodnika ma kakvog geometrijskog oblika, opterećenih stacionarnom električnom strujom, Laplace je došao do sljedećih zaključaka:. Kada više permanentnih magneta i/ili provodnika sa stacionarnim električnim strujama, stvara vlastita magnetna polja u okolnom prostoru, tada se rezultantno magnetno polje određuje sabiranjem njihovih pojedinačnih magnetnih polja, po pravilima vektorskog računa.. Ukupna magnetna indukcija, koju generiše cjelokupan izolovani provodnik, tokom usmjeravanja stacionarne električne struje, jednaka je zbiru elementarnih magnetnih indukcija, nastalih djelovanjem pojedinih strujnih elemenat, pri čemu se zbir formira po pravilima vektorskog računa. 3. Elementarna magnetna indukcija d B, koju u tački P, smještenoj u vazduhu, stvara strujni element ( I dl' ), određena je relacijom: d B p Amperov zakon u osnovnom obliku Idl' R 0 = µ 0 (Biot-Savart-Laplaceov zakon). 4πR Amperov zakon za određivanje vrijednosti vektora magnetne indukcije B : Cirkulacija vektora magnetne indukcije B, po zatvorenoj konturi C, smještenoj u vazduhu, jednaka je algebarskom zbiru svih struja, koje prolaze provodnicima što su obuhvaćeni konturom C, pomnoženom sa µ 0 : Bdl = µ 0 I = µ 0 Jd s. Diferencijalni oblik Amperovog zakona: C rotb = ( B) = µ 0 J. Magnetni fluks. Gaussov zakon za magnetna polja Elementarni fluks neke vektorske funkcije B, kroz elementarnu površ dφ = B d s. S d s :

9 7 Ukupni magnetni fluks: Φ = B d s. s Magnetni fluks je po svojoj prirodi skalarna veličina. Jedinica mjere magnetnog fluksa je weber: Wb = T m. Fluks vektora magnetne indukcije, kroz bilo koju zatvorenu površ jednak je nuli. Gaussov zakon za magnetna polja u integralnoj formi (zakon o konzervaciji magnetnog fluksa): s B d s = 0. Gaussov zakon u diferencijalnoj formi (četvrta Maxwellova jednačina u diferencijalnoj formi): div B = 0. Određivanje rada elektromagnetnih sila pomoću magnetnog fluksa Elektromagnetna sila d F tokom pomjeraja strujnog elementa Id l, za dužinu dl će izvršiti rad: δa = d F dl = ( I dl B) dl = I δφ. Elementarni rad ima isti predznak, kao i elementarni fluks. Ukupni rad elektromagnetne sile, koji se obavi tokom translatornog pomjeranja strujne konture C za dužinu dl, jednak je zbiru elementarnih radova: da = δ A = I dφ. Ako simbolom Φ označimo fluks vektora magnetne indukcije B, kroz konturu C u njenom početnom položaju, a simbolom Φ fluks vektora magnetne indukcije B kroz konturu C u njenom krajnjem položaju, tada se može pokazati da je: d Φ = Φ Φ. Kada se kolo pomjera pod djelovanjem elektromagnetne sile, tada je rad tih sila pozitivan, pa je i priraštaj magnetnog fluksa dф pozitivan, odnosno magnetni fluks se povećava. Dakle elektromagnetne sile djeluju tako da nastoje strujnu konturu postaviti u položaj u kojem ona zauzima maksimalni magnetni fluks. Sopstveni magnetni fluks ostaje konstantan u odnosu na strujnu konturu i tokom ostvarenog njenog translatornog pomjeranja. Određivanje elektromagnetnih sila pomoću magnetnog fluksa Pri translatornom pomjeranju strujne konture, unutar stranog magnetnog polja, rezultantna sila F, pod čijim uticajem se ostvaruje pomjeranje te strujne konture u nekom pravcu l za dužinu dl, obavlja mehanički rad da F, određen relacijom: dφ da F = F dl = F dl= I dφ F = I. dl Magnetne osobine materijala S obzirom na tip međudjelovanja sa vanjskim magnetnim poljem, materijali se dijele na 3 grupe:. Prva grupa materijala pripada klasi dijamagnetskih materijala. Kada se takvi materijali izlože djelovanju stranog magnetnog polja, tada njihova unutrašnja materijalna struktura reaguje tako,

10 8 da se magnetni momenti ekvivalentnih Amperovih struja predmetnog materijala, usmjere na način da stvore vlastito magnetno polje, koje pokušava oslabiti strano magnetno polje (npr. bakar, olovo, grafit...).. Druga grupa materijala pripada klasi paramagnetskih materijala. Kada se takvi materijali izlože djelovanju stranog magnetnog polja, tada njihova unutrašnja materijalna struktura reaguje tako, da se magnetni momenti ekvivalentnih Amperovih struja predmetnog materijala, usmjere na način da stvore vlastito magnetno polje, koje pokušava podržati strano magnetno polje (npr. natrij, aluminij, bakarni sulfat...). 3. Treća grupa materijala pripada klasi feromagnetnih materijala, koji se fenomenološki ponašaju čak donekle slično kao i paramagnetni materijali, ali je nivo njihove reakcije, u smislu podržavanja djelovanja stranog magnetnog polja, izraženiji (npr. željezo, magnetit...). Parametri za iskazivanje magnetnih osobina materijala: BmM Relativna magnetna propustljivost: µ r =, gdje je B om intenzitet magnetne indukcije u B nekoj tački M, kada se svitak nalazi u vazduhu, a B mm intenzitet magnetne indukcije u nekoj tački M, kada se svitak postavi na jezgro od odabranog materijala. Za dijamagnetne materijale, relativna magnetna propustljivost ima vrijednost neznatno manju od, (-ε<µd< ), za paramagnetne materijale relativna magnetna propustljivost ima vrijednost neznatno veću od, (<µp<+ε), dok kod feromagnetnih materijala relativna magnetna propustljivost ima vrijednost mnogo veću od (µfe>>). Magnetna susceptibilnost: χ. m = µ r Vektor magnetizacije M predstavlja zapreminsku gustinu magnetnih momenata: ( m) u V M =. V Algebarska suma Amperovih struja, obuhvaćenih zatvorenom konturom C, unutar koje se našla neka materijalna sredina: i = M dl. Uopšteni oblik Amperovog zakona ma Do poopštenja Amperovog zakona došlo je s ciljem da on ne važi samo za vakuum, nego i za bilo koju drugu materijalnu sredinu. Uopšteni oblik Amperovog zakona: H dl = ( i), unutar C Gdje je H vektor jačine magnetnog polja i važi relacija: Karakteristike feromagnetnih materijala C H = C om B M. µ 0. Sposobnost da obezbjede veliku zapreminsku gustinu magnetne energije.. Zavisnost magnetne propustljivosti, ne samo od intenziteta vektora jačine magnetnog polja µ=µ(h), nego i od ranijeg magnetnog stanja analiziranog uzorka feromagnetnog materijala.

11 9 Ba 3. Apsolutna vrijednost magnetne propustljivosti feromagnetika: µ = (simbol a u H a indeksaciji veličina, asocira da se uzimaju vrijednosti amplituda magnetne indukcije i jačine magnetnog polja sa osnovne krive magnećenja). db 4. Diferencijalna magnetna propustljivost: µ d =. dh B 5. Inkrementalna magnetna propustljivost: µ =. H 6. Magnetne osobine feromagnetika su veoma ovisne o apsolutnoj vrijednosti temeperature feromagnetika. Pri temperaturi apsolutne nule feromagnetik dolazi u stanje apsolutnog zasićenja. Porast temperature feromagnetika otežava usmjeravanje Amperovih mikrostruja, tako da pri temperaturi, koja se naziva Curie-va temperatura, feromagnetik praktično poprima, u magnetnom smislu, osobine paramagnetika. Gubici uslijed pojave histerezisa Tokom opisivanja histerezisnog ciklusa, feromagnetni materijal se zagrijava, po osnovu pretvaranja dijela dovedene električne energije za obezbjeđivanje željene vrijednosti jačine magnetnog polja, u toplotu. Gubici električne energije, tokom jednog histerezisnog ciklusa proporcionalni su površini koju ograničava petlja histerezisa. U skladu sa tom činjenicom, u aplikacijama gdje se stalno ponavljaju ciklusi magnećenja, povoljno je da upotrebljeni feromagnetni materijali imaju usku petlju histerezisa. Takvi feromagnetni materijali, nazivaju se mekim feromagnetnim materijalima i koriste se za transformatorska jezgra energetskih transformatora, te izradu magnetnih kola obrtnih električnih mašina. Feromagnetni materijali sa širokom petljom histerezisa, teško se mogu razmagnetisati djelovanjem stranog magnetnog polja i uglavnom imaju primjenu kod permanentnih magneta. Nazivaju se tvrdim feromagnetnim materijalima. Pored gubitaka električne energije uslijed histerezisnog efekta, u aplikacijama gdje se koriste periodički promjenljiva magnetna polja, u tijelu feromagnetika se pojavljuju i vrtložne struje, usljed kojih također dolazi do gubitaka. OSNOVNI MAGNETNI KRUGOVI. ANALOGIJA SA ELEKTRIČNIM KRUGOVIMA (3) Magnetni krug je skup materijalnih tijela ili sredina, kroz koje se usmjerava i zatvara magnetni fluks. Tri osnovne veličine za opisivanje stanja magnetnog kruga: magnetni fluks (ekvivalent električne struje u električnom krugu), magnetnomotorna sila, ili magnetnopobudna sila ( ekvivalent izvora električne energije u električnom krugu) te magnetni otpor magnetnog kruga (ekvivalent električnog otpora u električnom krugu). Međusobni odnosi između navedenih relevantnih veličina magnetnog kruga uređeni su relacijom koja se često naziva Ohmovim zakonom za magnetni krug. U relaciji za magnetni fluks, nazivnik predstavlja magnetni otpor magnetnog kruga, a brojnik magnetnomotornu silu: N I dφ =. dl µ ds C Kod magnetnih krugova svako postojanje magnetomotorne sile, NI 0, znači i da će se uspostaviti magnetni fluks kroz neku zatvorenu putanju u tom prostoru.

12 0 Proračuni složenijih magnetnih krugova Za svako čvorište magnetnog kruga u kojem se susreće tri ili više grana magnetnog kruga važi relacija da je algebarska suma magnetnih flukseva koji dolaze ili odlaze iz tog čvorišta jednaka nuli: Φ k = 0. Prema ovoj relacija formira se n č jednačina. Za svaku zatvorenu putanju, po kojoj se mogu kanalisati magnetni fluksevi, uspostavlja se i relacija: n k = n F k = Φ R Prema ovoj relacija formira se preostalih n ( n ) jednačina, gdje je n broj nepoznatih flukseva. Granični uslovi na dodiru dvije linearne, izotropne i homogene magnetne sredine č Na granici dodira dvije linearne, izotropne i homogene magnetne sredine, moraju važiti odnosi:. H t = H t,. B n = B n, ELEKTRIČNA I MAGNETNA POLJA KOJA SU PROMJENLJIVA U VREMENU (4) Faraday-ev zakon elektromagnetne indukcije. Lenz-ov princip k = Faraday je pokazao kako se pomoću magnetnog polja može proizvesti električna struja. Faraday je na osnovu eksperimenata zaključio da tok električnog naboja kroz konturu (sa aktivnim električnim otporom R, u kojoj se nalazi i galvanometar, čiji je zadatak da registruje eventualne protoke električnih opterećenja unutar konture) ima jedan smjer kada se povećava intenzitet magnetnog fluksa kroz nju, a drugi smjer kada se smanjuje intenzitet magnetnog fluksa kroz istu konturu. Također je utvrdio da se može uspostaviti i proporcionalnost, između količine električnog opterećenja q, koja protekne kroz poprečni presjek provodne konture unutar određenog vremenskog intervala i promjene magnetnog fluksa Φ, koji se obuhvata sa tom konturom, tokom istog vremenskog intervala: Φ q =. R Prethodna relacija se u graničnom procesu transformiše u relaciju: dφ dq =, R iz koje slijedi izraz za određivanje inducirane elektromotorne sile: Φ E =. R Dakle, elektromotorna sila koja se indukuje u konturi obuhvaćenoj magnetnim fluksom, proporcionalna je negativnoj vrijednosti brzine promjene tog magnetnog fluksa. Negativni predznak promjene brzine magnetnog fluksa, predstavlja matematički izraz Lenz-ovog pravila, prema kojem indukovana elektromotorna sila u provodnoj konturi, pokušava uspostaviti struju, koja će svojim vlastitim magnetnim fluksom, djelovati tako da nastoji spriječiti mijenjanje iznosa stranog magnetnog fluksa, koji obuhvata upravo tu provodnu konturu. Značajna je uloga zakona elektromagnetne indukcije u obezbjeđenju funkcionisanja električnih mašina. k mk.

13 Koeficijenti samoindukcije i koeficijenti uzajamne indukcije Ukoliko se razmatra odnos magnetnog fluksa i struje koja je stvorila taj magnetni fluks, tada se kao koeficijent proporcionalnosti, pojavljuje samoinduktivnost L: Φ = L I. Ako razmatramo odnos jednog dijela fluksa Φ, dakle, fluksa Φ ( Φ < Φ ), koji dopire do neke konture C I struje I, koja je prolazeći kroz konturu C stvorila magnetni fluks Φ, faktor proporcionalnosti je međuinduktivnost M : Φ = M. I Magnetna energija u linearnim i nelinearnim sredinama Najopštiji izraz za određivanje energije lokalizovane u magnetnom polju: Wm = D H dv. V Za određivanje magnetne energije pridružene svitku sa N zavojaka, kroz koje protiče struja I: W m = I ψ, gdje je ψ ulančeni fluks za takav svitak. Izraz za određivanje magnetne energije linearnih magnetnih sredina: W m = I L.

14

15

16

17

18